Nakon što sam dobila svoje prvo dijete, nešto se u meni promijenilo.
Da vam točno kažem što - ne znam, da vam točno pokažem što, ne postoji taj smjer.
Uvijek sam se znala izboriti za sebe, svoje mišljenje ali nikada se nisam pretjerano borila, često sam
odustajala u raspravama jer mi je bitniji bio mir. Sve da izbjegnem nepotrebne rasprave i glavobolju.
Sada sam jako glasna kada se trebam boriti za svoju djecu i njihova prava, ali i za svoja. Sada mi je bitno
da se moj glas čuje, zbog njih i radi njih. Donosim izbore, izgovaram riječi i činim stvari s kojima se drugi
ne slažu ili se čak zbog mojih riječi i odluka uzrujaju.
Ne dotiče me kao ranije, kada sam bila „samo“ ja. Ne odustajem od svojih vrijednosti, izbora i mišljenja
kako bih zadovoljila druge ili kako se to danas moderno kaže bila „people pleaser“.
Imati djecu za mene je, između ostalog značilo novu sezonu života ispunjenu mojim osobnim rastom,
nelagodom zbog teških razgovora, tema koja mi nisu lake i stalnog pokušavanja da svoje emocije izrazim
otvoreno ali s poštovanjem sebe same. Moja djeca su me naučila da postavljam granice i to ne samo one
u njihovom odgoju, granice potrebne da sačuvam moju obitelj i moje mentalno zdravlje.
Ovo ne znači da ignoriram tuđe osjećaje, čak suprotno, sada s mnogo više pažnje pristupam teškim
razgovorima, neočekivanim temama, iznenadnim situacijama. Nova verzija mene, unaprijeđena, ona
koja se zove MAMA je bolja, iskrenija, mirnija.
Jer moja djeca zaslužuju mene takvu i takvom me stvaraju.
Nije baš uobičajeno da tražimo životne savjete i upute za život od dvogodišnjaka ili šestogodišnjaka, ali i
bez pitanja oni nas vode kroz život. Pokazuju nam život u svoj svojoj jednostavnosti i još bitnije; kako da
uživamo u njemu odmah i sada.
Naša dječica kada su sretna i uzbuđena, smiju se, viču, poskakuju od sreće, pitaju pitanja kada im padnu
na pamet, ne čekaju sutra ili bolju priliku. Svojim prijateljima govore ono što misle, svađaju se s njima
često pa se nastavljaju igrati kao da se ništa nije dogodilo.
Kada im je netko drag i blizak pronaći će način da mu to pokažu (i najkraći i najbrži put da mu se zavuku
u krilo). Ponosni su na sebe kada naprave nešto novo, nešto drugačije i o tome ne prestaju govoriti,
pokazivati svoj uspjeh.
Prije nego sam postala mama, mislila sam kako je poanta života ostvariti što više zacrtanih ciljeva,
prekrižiti s liste što više želja i iz njih crpiti što više sreće i zadovoljstva. S djecom sam naučila da je dobar
život ispunjen život pun ljubavi i uživanja u najmanjim stvarima koje dolaze putem ali i rješavanje svih
teških dana mirne i hladne glave, a tom dijelu nikada nisam bila vična.
Roditeljstvo je složeno, komplicirano, iscrpljujuće i često frustrirajuće . Al' je u isto vrijeme ispunjavajuće,
uzbudljivo i predivno. Kaotično je ali to je najsavršeniji kaos koji postoji i kada ga jednom doživimo
rijetko želimo od njega odustati, naprotiv, rodimo barem još jedno.
Možda nisam postigla sve što sam htjela, možda mi ponekad teško pada pomiriti se da nikada niti neću
imati/uraditi/vidjeti stvari i mjesta koje sam željela ali nikada ne bih mijenjala svoj život ni za što drugo
na svijetu.
Zbog mojih dječaka, zbog naše obitelji.
Djeca nam pokazuju put.
Jesmo li spremni vjerovati?
Vildana Mrša